Nesporni dio naknade štete – kako utječe na prava osiguranika?

Objavljeno: 16. travnja 2021.

Prilikom obrade odštetnog zahtjeva društva za osiguranje moraju u slučajevima kada je osnovanost zahtjeva nesporna, ali je za njegovu cjelovitu obradu i utvrđivanje konačne visine štete potrebno stanovito dulje vrijeme u odnosu na zakonske rokove ili kada se ne postigne nagodba s podnositeljem odštetnog zahtjeva, isplatiti nesporni dio štete kao svojevrsni predujam. Međutim, na temelju zaprimljenih predstavki potrošača primijećeno je kako u nekim slučajevima korisnici usluga osiguranja tijekom obrade odštetnog zahtjeva dolaze u prijepor s društvima za osiguranje u vezi s nespornim dijelom štete smatrajući kako je riječ o iznosu nagodbe i konačnoj isplati po odštetnom zahtjevu. U takvim su slučajevima podnositelji odštetnih zahtjeva oklijevali društvima za osiguranje dati potrebne podatke (broj računa) za isplatu nespornog dijela štete jer su smatrali kako time uklanjaju mogućnost da društvo za osiguranje kasnije isplati i eventualnu razliku do konačnog iznosa štete. Drugim riječima, podnositelji su smatrali kako je isplata nespornog dijela štete neka vrsta konačne nagodbe s društvom, a koja podrazumijeva odricanje od mogućnosti eventualne dodatne isplate.
Međutim, isplata nespornog dijela štete zakonski je određena upravo iz razloga kako bi se podnositelje odštetnih zahtjeva pravovremeno obeštetilo barem djelomično u onim slučajevima kada je zbog kompleksnosti predmeta ili pravodobne nedostupnosti svih informacija i činjenica potrebno dulje vrijeme od zakonski predviđenog za obradu odštetnog zahtjeva, odnosno u onim slučajevima kada se ne postigne konačni sporazum između osiguratelja i podnositelja odštetnog zahtjeva oko visine štete. Tako nesporni iznos naknade štete propisuju Zakon o obveznom osiguranju u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) i Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) u skladu s kojima su društva za osiguranje dužna postupati prilikom obrade odštetnih zahtjeva.

Ako društvo za osiguranje ne isplati naknadu štete ili njezin nesporni iznos u zakonskim rokovima (14/30/60 dana – ovisno o vrsti osiguranja i složenosti obrade odštetnog zahtjeva), podnositelj ima pravo na isplatu dužnog iznosa naknade štete, odnosno nespornog dijela štete uvećanog za iznos kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno od dana kada je društvo primilo obavijest o osiguranom slučaju. Ujedno ima pravo i na naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.
Hanfa stoga ovim putem napominje kako isplata nespornog dijela štete ne znači „konačnu nagodbu“ i kako postoji mogućnost da društvo za osiguranje u kasnijem postupku izvrši dodatnu isplatu na ime odštete. Također, ako podnositelj odštetnog zahtjeva nije suglasan s utvrđenom visinom štete te ne pristane na iznos ponude naknade štete, društvo bi mu ponuđeni iznos trebalo isplatiti na ime nespornog dijela. Konačna isplata štete izvršit će se po sklopljenoj nagodbi između društva za osiguranje i podnositelja (moguće i u okviru izvan sudskog mirenja, više informacija dostupno je na internetskim stranicama Hrvatske gospodarske komore i Hrvatskog ureda za osiguranje) ili na temelju pravomoćne odluke nadležnog suda u slučaju pokrenutog spora.
Hanfa od društava za osiguranje očekuje da, u skladu s dobrom poslovnom praksom, korisnike usluga osiguranja na primjeren način informiraju o utjecaju isplate nespornog dijela štete na njihova prava i konačnu visinu štete. O tome bi trebalo jasno informirati korisnike usluga osiguranja prilikom slanja nagodbe o visini štete kako ne bi bili u dvojbi oko toga što prihvaćanje ili neprihvaćanje nagodbe znači za njihova prava.